Smisao

Vrijeme

— Autor svedok1 @ 11:41

Mozda je najteze poceti pisati. Cuj mene sigurno je najteze poceti pisati. Uobliciti misao a potom je prenjeti na papir kako bi nekom drugom dali ideju, poruku, pouku koja bi ga vodila kroz zivot i ne bi mu dozvoljvala da odustane od zapocetog. Moram se ispraviti, vidim da grijesim, najteze je poceti. Koliko ste prilika propustili zbog toga "ma krenut cu sutra"? Koliko ste ispita pali zbog predrasuda koja su vam drugi nametnuli? Jer je njima bilo tesko poceti, pa je i vama sad jer su vam oni rekli. Koliko puta niste prisli djevojci jer ste mislili da nemate sanse a mozda ste upravo vi bili bas taj. Dok vi skupite snage za pocetak, za prvi korak, vremena je vec debelo isteklo, vreme prolazi i ne vraca se. I onda zalite za propustenim prilkama, ispitima, djevojkama krivite druge, krivite vrijeme. Zivot nam je kao pijescani sat, dje pijesak reprezentuje nas zivot, kad se rodimo neko ga okrene i on krene da curi, igra pocinje. Uvjek se mozemo okrenuti unazad i obradovati se uspomenama. Ali sta je sa onim sto nam predstoji? Sto treba tek da dodje? Zamislite da gornji dio sata ne vidimo. Da ne mozemo da znamo koliko nam je pijeska preostalo? Da li bi vam onda bilo tesko poceti? Ne mora da znaci da ce neko od 60 godina skoro umrijeti a neko ko danas slavi 18-ti rodjendan da ima citavu vijecnost pred sobom. Nemojte dozvoliti da otidjete a da za vama ne ostane nista. Da vas pamte samo vasi najbilzi. Zivot je pun mogucnosti koja na sve nas cekaju, na vama je da im se predate i iskoristite to maksimalno. Rastite jer je to svrha zivota, pustajte korijenje dje god da stignete i koliko god dugacko mozete, razvijajte nove vijestine, ucite nove jezike, upoznajte nove kulture, sklapajte nova prijateljstva nemojte dozvoli da samo tako otidjete, nemojte.
Uvjek su mi u glavi roditelji/roditelj, i zadnjih dana slusam razne zivote price, iskustva mladica i djevojaka, imajte na umu koliku su vasi roditelji zrtvu napravili da bi vi bili danas dje jeste. Davaju i vise nego sto zaradjuju za vase nove patike, odjecu, placaju vam telefone ili otplacauju, samo da bi vama omogucili da ne zaostajte za drugima, da bi vas prikazali u boljem svijetlu nego sto jeste zapravo. Zrtvovali su svoje ciljeve da bi vi mogli da ostvarite svoje. 
A vama je tesko!
Prepusite se da vas ideje vode kroz zivot, kao sto je vijetar vodio moreplovce u nove pobjedete, tako i vi jedrite svojim zivotom i uplovite u luku koja samo vama odgovara.
Svi mi odlazimo, ali ono najvrijednije od nas ostavljamo na kraju nase epizode, nemojte da ostavite nista. Jer nista je prosjek, a ko jos danas voli prosjek? 


Vrijeme

— Autor svedok1 @ 11:41

Mozda je najteze poceti pisati. Cuj mene sigurno je najteze poceti pisati. Uobliciti misao a potom je prenjeti na papir kako bi nekom drugom dali ideju, poruku, pouku koja bi ga vodila kroz zivot i ne bi mu dozvoljvala da odustane od zapocetog. Moram se ispraviti, vidim da grijesim, najteze je poceti. Koliko ste prilika propustili zbog toga "ma krenut cu sutra"? Koliko ste ispita pali zbog predrasuda koja su vam drugi nametnuli? Jer je njima bilo tesko poceti, pa je i vama sad jer su vam oni rekli. Koliko puta niste prisli djevojci jer ste mislili da nemate sanse a mozda ste upravo vi bili bas taj. Dok vi skupite snage za pocetak, za prvi korak, vremena je vec debelo isteklo, vreme prolazi i ne vraca se. I onda zalite za propustenim prilkama, ispitima, djevojkama krivite druge, krivite vrijeme. Zivot nam je kao pijescani sat, dje pijesak reprezentuje nas zivot, kad se rodimo neko ga okrene i on krene da curi, igra pocinje. Uvjek se mozemo okrenuti unazad i obradovati se uspomenama. Ali sta je sa onim sto nam predstoji? Sto treba tek da dodje? Zamislite da gornji dio sata ne vidimo. Da ne mozemo da znamo koliko nam je pijeska preostalo? Da li bi vam onda bilo tesko poceti? Ne mora da znaci da ce neko od 60 godina skoro umrijeti a neko ko danas slavi 18-ti rodjendan da ima citavu vijecnost pred sobom. Nemojte dozvoliti da otidjete a da za vama ne ostane nista. Da vas pamte samo vasi najbilzi. Zivot je pun mogucnosti koja na sve nas cekaju, na vama je da im se predate i iskoristite to maksimalno. Rastite jer je to svrha zivota, pustajte korijenje dje god da stignete i koliko god dugacko mozete, razvijajte nove vijestine, ucite nove jezike, upoznajte nove kulture, sklapajte nova prijateljstva nemojte dozvoli da samo tako otidjete, nemojte.
Uvjek su mi u glavi roditelji/roditelj, i zadnjih dana slusam razne zivote price, iskustva mladica i djevojaka, imajte na umu koliku su vasi roditelji zrtvu napravili da bi vi bili danas dje jeste. Davaju i vise nego sto zaradjuju za vase nove patike, odjecu, placaju vam telefone ili otplacauju, samo da bi vama omogucili da ne zaostajte za drugima, da bi vas prikazali u boljem svijetlu nego sto jeste zapravo. Zrtvovali su svoje ciljeve da bi vi mogli da ostvarite svoje. 
A vama je tesko!
Prepusite se da vas ideje vode kroz zivot, kao sto je vijetar vodio moreplovce u nove pobjedete, tako i vi jedrite svojim zivotom i uplovite u luku koja samo vama odgovara.
Svi mi odlazimo, ali ono najvrijednije od nas ostavljamo na kraju nase epizode, nemojte da ostavite nista. Jer nista je prosjek, a ko jos danas voli prosjek? 


Vrijeme

— Autor svedok1 @ 11:41

Mozda je najteze poceti pisati. Cuj mene sigurno je najteze poceti pisati. Uobliciti misao a potom je prenjeti na papir kako bi nekom drugom dali ideju, poruku, pouku koja bi ga vodila kroz zivot i ne bi mu dozvoljvala da odustane od zapocetog. Moram se ispraviti, vidim da grijesim, najteze je poceti. Koliko ste prilika propustili zbog toga "ma krenut cu sutra"? Koliko ste ispita pali zbog predrasuda koja su vam drugi nametnuli? Jer je njima bilo tesko poceti, pa je i vama sad jer su vam oni rekli. Koliko puta niste prisli djevojci jer ste mislili da nemate sanse a mozda ste upravo vi bili bas taj. Dok vi skupite snage za pocetak, za prvi korak, vremena je vec debelo isteklo, vreme prolazi i ne vraca se. I onda zalite za propustenim prilkama, ispitima, djevojkama krivite druge, krivite vrijeme. Zivot nam je kao pijescani sat, dje pijesak reprezentuje nas zivot, kad se rodimo neko ga okrene i on krene da curi, igra pocinje. Uvjek se mozemo okrenuti unazad i obradovati se uspomenama. Ali sta je sa onim sto nam predstoji? Sto treba tek da dodje? Zamislite da gornji dio sata ne vidimo. Da ne mozemo da znamo koliko nam je pijeska preostalo? Da li bi vam onda bilo tesko poceti? Ne mora da znaci da ce neko od 60 godina skoro umrijeti a neko ko danas slavi 18-ti rodjendan da ima citavu vijecnost pred sobom. Nemojte dozvoliti da otidjete a da za vama ne ostane nista. Da vas pamte samo vasi najbilzi. Zivot je pun mogucnosti koja na sve nas cekaju, na vama je da im se predate i iskoristite to maksimalno. Rastite jer je to svrha zivota, pustajte korijenje dje god da stignete i koliko god dugacko mozete, razvijajte nove vijestine, ucite nove jezike, upoznajte nove kulture, sklapajte nova prijateljstva nemojte dozvoli da samo tako otidjete, nemojte.
Uvjek su mi u glavi roditelji/roditelj, i zadnjih dana slusam razne zivote price, iskustva mladica i djevojaka, imajte na umu koliku su vasi roditelji zrtvu napravili da bi vi bili danas dje jeste. Davaju i vise nego sto zaradjuju za vase nove patike, odjecu, placaju vam telefone ili otplacauju, samo da bi vama omogucili da ne zaostajte za drugima, da bi vas prikazali u boljem svijetlu nego sto jeste zapravo. Zrtvovali su svoje ciljeve da bi vi mogli da ostvarite svoje. 
A vama je tesko!
Prepusite se da vas ideje vode kroz zivot, kao sto je vijetar vodio moreplovce u nove pobjedete, tako i vi jedrite svojim zivotom i uplovite u luku koja samo vama odgovara.
Svi mi odlazimo, ali ono najvrijednije od nas ostavljamo na kraju nase epizode, nemojte da ostavite nista. Jer nista je prosjek, a ko jos danas voli prosjek? 


Vrijeme

— Autor svedok1 @ 11:34
Vrijeme

Mozda je najteze poceti pisati. Cuj mene sigurno je najteze poceti pisati. Uobliciti misao a potom je prenjeti na papir kako bi nekom drugom dali ideju, poruku, pouku koja bi ga vodila kroz zivot i ne bi mu dozvoljvala da odustane od zapocetog. Moram se ispraviti, vidim da grijesim, najteze je poceti. Koliko ste prilika propustili zbog toga "ma krenut cu sutra"? Koliko ste ispita pali zbog predrasuda koja su vam drugi nametnuli? Jer je njima bilo tesko poceti, pa je i vama sad jer su vam oni rekli. Koliko puta niste prisli djevojci jer ste mislili da nemate sanse a mozda ste upravo vi bili bas taj. Dok vi skupite snage za pocetak, za prvi korak, vremena je vec debelo isteklo, vreme prolazi i ne vraca se. I onda zalite za propustenim prilkama, ispitima, djevojkama krivite druge, krivite vrijeme. Zivot nam je kao pijescani sat, dje pijesak reprezentuje nas zivot, kad se rodimo neko ga okrene i on krene da curi, igra pocinje. Uvjek se mozemo okrenuti unazad i obradovati se uspomenama. Ali sta je sa onim sto nam predstoji? Sto treba tek da dodje? Zamislite da gornji dio sata ne vidimo. Da ne mozemo da znamo koliko nam je pijeska preostalo? Da li bi vam onda bilo tesko poceti? Ne mora da znaci da ce neko od 60 godina skoro umrijeti a neko ko danas slavi 18-ti rodjendan da ima citavu vijecnost pred sobom. Nemojte dozvoliti da otidjete a da za vama ne ostane nista. Da vas pamte samo vasi najbilzi. Zivot je pun mogucnosti koja na sve nas cekaju, na vama je da im se predate i iskoristite to maksimalno. Rastite jer je to svrha zivota, pustajte korijenje dje god da stignete i koliko god dugacko mozete, razvijajte nove vijestine, ucite nove jezike, upoznajte nove kulture, sklapajte nova prijateljstva nemojte dozvoli da samo tako otidjete, nemojte.
Uvjek su mi u glavi roditelji/roditelj, i zadnjih dana slusam razne zivote price, iskustva mladica i djevojaka, imajte na umu koliku su vasi roditelji zrtvu napravili da bi vi bili danas dje jeste. Davaju i vise nego sto zaradjuju za vase nove patike, odjecu, placaju vam telefone ili otplacauju, samo da bi vama omogucili da ne zaostajte za drugima, da bi vas prikazali u boljem svijetlu nego sto jeste zapravo. Zrtvovali su svoje ciljeve da bi vi mogli da ostvarite svoje. 
A vama je tesko!
Prepusite se da vas ideje vode kroz zivot, kao sto je vijetar vodio moreplovce u nove pobjedete, tako i vi jedrite svojim zivotom i uplovite u luku koja samo vama odgovara.
Svi mi odlazimo, ali ono najvrijednije od nas ostavljamo na kraju nase epizode, nemojte da ostavite nista. Jer nista je prosjek, a ko jos danas voli prosjek? 


Smisao

— Autor svedok1 @ 02:49

Evo doslo je, danas je ono sutra o kome sam Vam juce govorio, prekjuce planirao,  prije godinu dana mastao.  Danas je ono sutra u kojem cu naucit sve za naredni cas, u kojem cu trenirati dok se sam ne nagutam svog znoja,  da bih posjedovao odredjenu vjestinu kojom bih bio motiv drugima. Danas je onaj dan kad cu otic u crkvu, zapalit svijecu, pomolit se bogu I zahvalit na novom jutru, novoj sansi, prilici za ostvarenje ciljeva, snova. Danas cu zagrlit majku I reci joj izvini I hvala. Izvini za sve teske rijec, izvini za sve pogresne odluke, izvini za sve neprospavane noci, izvini za nepromisljene odluke, ludu glavu. I hvala, hvala  ti na znoju I vremenu koji si potrosila zaradjivajuci za hljeb, hvala ti za batine, zbog kojih sam danas umjesto na ulici na parketu, bazenu, terenu. Hvala ti na tome sto si borac I sto si nas ucila da kroz zivot idemo hrabro I odlucno sa glavom gore kao sto si i ti radila, do neba sam ti zahvalan. Zbog tebe danas cu procitat onu knjigu koju sa dobio na maloj maturskoj veceri, tezicu ka tome da pomijeram granice, da se usavrsavam jer je to poenta zivota. Rodjeni smo da bismo, dostigli neki svoj krajnji cilj. Neko ce biti ljekar, neko pekar, neko ce biti cistac, to cime ce se ko bavit ili se vec bavi je zanemarljivo, isto kao sto I neko mora vodit knjige u preduzecu, tako I neko mora vodit metlu za sobom. Treba da svakom bude cilj da ono cime se bavi obavlja na onaj nacin na koji je Betoven komponovao,  Mikelandjelo slikao. Jer kad se prodje ulicom treba svako da kaze odje je radio cistac koji je odlicno obavljao svoj posao. Treba svi da budemo ponosni  na tog cistaca, jer svi mi treba da budemo taj cistac u svojim poslovima, vezama, nevoljama.  Na uspjeh treba da gledamo kao da je gusjenica. Da, gusjenica. Ona se tokom svog perioda transformacije skriva, slicno kao I uspjeh. Aktivna je nocu, dok drugi spavaju I bas u onom trenutku kad je gusjenica pomislila da odustane pretvori se u leptira. Divnog leptira. Tako je i sa uspjehom, nece doci odmah treba ga dovesti, to je nagrada za sve one neprespavane noci, za sve one rane zore, za sve one poslednje atome snage, to je nagrada za onih poslednjih 10 minuta treninga odradjenih sa maksimalnom posvecenoscu upjeh je nagrada za to sve I zato ne dolazi svima, jer svi nemaju ovakav stav, I ne dolazi lako.

 Nema sutra, postoji samo danas, znam da ste se pronasli u neki recenicama, vidite isto tako sam se I ja veceras pronasao u ulozi pisca, po meni ocajnog pisca koji pokusava da daa dusu ovom papiru. Da Vam dam kvalitetnog sagovornika, prijatelja, koji samo slusa, gleda, upija, razmatra vase probleme I cuti,  veceras sam toga prijatelja nasao odje, na papiru.  Ne znam, osjecam neki teret na sebi moram to izbacit, pokusavam pisanjem,  za sada mi dobro ide. Dobro mi ide izbacivanje tereta, naravno.  


Čestitamo

— Autor svedok1 @ 02:35
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.

Powered by blog.rs